« Iza ogledala
objavljeno prije 9 godina i 10 mjeseci
KOLUMNA

Duhovna dekadencija

Najveća ludost jesu tvrdnje nekih „new age“ guruića koji smatraju da je vrijeme rada na sebi prošlo i da ne treba raditi ništa, samo se prepustiti i čekati. Što? Koga? Novog mesiju, Baracka Obmanu?

Duhovna dekadencija
Više o

kolumna

,

kolumna budak

,

Tomislav Budak

U prošloj sam kolumni pisao o dekadenciji na glazbenoj sceni, paradoksalno, niti duhovna scena danas nije puno bolja. Svodi se na „nove“ sustave osobnog razvoja koji ne idu u dubinu, već uz veliku pompu pružaju uglavnom tehnike koje nude instant iscjeljenja ili rješenja. Nekada je velik broj ljudi posjećivao Intenzive prosvjetljenja ili išao na dugotrajne meditacije na kojima su provodili dane i sate radeći na duhovnom iskustvu, a danas je glavni štos poneka „instant metoda“ koja, kao, radi na uzrocima ljudskih problema i rješava ih za par sekundi?!? Metode i sustavi na kojima se može naučiti stvarno raditi na uzrocima bolesti ili emocionalnih problema danas također postoje i izrazito su pristupačne, ali na njih dolazi mali broj ljudi, dok će na „Instant Healing“ rado doći deseci površnih i lijenih jadničaka, spremnih isporučiti voditelju solidnu sumu novca za mačka u torbi.

Nikakav instant healing, pa bio on „delta“, „omega“ ili „magnified“ ne može trajno ukloniti nečiji problem. To može samo, jedino i isključivo rad na uzrocima problema, praćen preuzimanjem odgovornosti za promjenu koju treba napraviti da bi se problem riješilo. Jedino ukoliko želimo učiti od vlastitog problema i svladati lekciju koju donosi, on biva riješen trajno, odnosno jednom za svagda. Sve je ostalo prijevara ili možda dobronamjerna površnost, utemeljena na nedovoljnom znanju.

No instant metode (protiv kojih osobno nemam ništa jer ih i sam primjenjujem, ali sam svjestan njihovog dometa) čak i nisu zadnji modni krik ljudske duhovne površnosti, jer one barem zahtijevaju kakav-takav rad. Najveća ludost jesu tvrdnje nekih „new age“ guruića koji smatraju da je vrijeme rada na sebi prošlo i da ne treba raditi ništa (?!?), samo se, kao božji voleki, „prepustiti i čekati“. Što? Koga? Novog mesiju, Baracka Obmanu?

Barack Obama je lažni mesija, plaćenik svjetske elite koja je prvo na vlast postavila „idiota“ Busha (lošeg policajca), a sada ga zamjenjuje „pametnim“ i lijepim Obamom (dobar policajac) koji će nas „sve spasiti“. S Obamom imamo sve šanse ući u pravi globalni fašizam – on će biti puno, puno gori od Busha. Nažalost.

Ili možda treba čekati spasitelja u nekom drugom obličju, možda vanzemaljskom? Svakako, vanzemaljci nemaju pametnijeg posla negoli da čovjeka spašavaju od njegove gluposti. Ili ne treba raditi ništa jer je sve „i-o-n-a-k-o  s-a-v-r-š-e-n-o“? Možda u glavi nadobudnih new-agera, ali koliko ja vidim, u realnosti ljudskog bića vlada kompletan kaos. I nitko ga neće posložiti, osim nas samih. No, da, ne treba raditi ništa, ma svakako, pa zašto bismo se mučili, mi „new age elita“? Nisam dugo naišao na ovako brutalan oblik ljudske samovažnosti. Stvarno ne znam u što bih ovo svrstao – da li u glupost, ludost ili svjesnu zlonamjernost. Iskreno se nadam da samo u glupost.

Netko bi na sve ovo rekao, misleći da se izražava samo metaforički – „sve je otišlo k Vragu“! No, što ako ovdje nije riječ o metafori, već o precizno shvaćenoj činjenici? I gdje je to mjesto koje zovemo „k vragu“?

Netko bi na sve ovo rekao, misleći da se izražava samo metaforički – „sve je otišlo k Vragu“! No, što ako ovdje nije riječ o metafori, već o precizno shvaćenoj činjenici? I gdje je to mjesto koje zovemo „k vragu“? Ima li ono i neku konkretnu poziciju? Je li ono u nama ili izvan nas? Idemo li mi k njemu, ili vrag dolazi nama? U pokušaju da ovakvim zbivanjima dadem prepoznatljive koordinate, odnosno da razjasnim njihovo porijeklo i svrhu, ovoga ću se puta poslužiti metafizičkim, čak i mističnim modelom. Umjesto da svjetska zbivanja imaju svoje uzroke samo u djelovanju vidljivih sila, odnosno logičnih materijalnih procesa kao što je nastojanje svjetske elite da stvori globalni totalitarizam, ili u globalnoj transformaciji koja se događa zbog završetka jednog dugotrajnog vremenskog ciklusa i početka novog, zašto ne bismo pokušali promijeniti stvari i umjesto pakla koji nam elita nudi, stvoriti raj na zemlji.

Elita je malobrojna, a sve što je potrebno da se stvari promijene jest bezuvjetna ljubav među ljudima izražena neposredno, kroz toleranciju i prihvaćanje te entuzijastičku podršku. No, mi sve više nailazimo na inverziju ove razine i uništavamo prirodu i gradove, a odnose svodimo na opoziciju ljubavi – na međusobno režanje, prepucavanje, svađu, mržnju, gorčinu, nesklad i otuđenost. Prva razina pakla je, dakle, dijametralno suprotna rajskoj – ovdje nailazimo na bića u potrazi za čulnim užicima; hladna, otuđena i nemirna. Riječ je o razni koju jako dobro portretiraju filmovi Quentina Tarantina – imaju razine pakla i svojevrsni šarm („u raju je dosadno, u paklu je ekipa“), jednako kao i Tarantinovi filmovi, ali ne treba zaboraviti da je riječ o tematici koja uglavnom obrađuje živote kriminalaca. Kao i uostalom većina suvremene hollywoodske produkcije. A za živote kriminalaca mene stvarno nije briga. Jednom kad shvatimo odakle kriminal dolazi, a omogućuju ga države (vlade) koje se njime koriste kako bi zamaskirale vlastite prljave poslove, ali i kontrolu nad narodom, tada je besmisleno konzumirati scene iz života kriminalaca. Jadni ljudi – nisu dobili dovoljno ljubavi kad je trebalo i postali su kriminalci. I to je sve. Dajmo djeci ljubavi, prihvatimo ih takvu kakva jesu, posvetimo im pozornost i omogućimo da realiziraju svoje kreativne impulse i neće biti potrebe za kriminalom. Čovjek, naime, nije po prirodi zlo biće – netko ga uči biti takvim.

Ljubav se, dakle, u prvoj razini pakla prvo pretvara u hladnoću, cinizam, sarkazam ili prijezir, a zatim i u otvoreno izražavanje mržnje i nepodnošenje ljudske osjećajnosti. Ovdje će duše s grubošću reagirati na nečije izražavanje ljubavi, nastojeći je negirati kao princip. „Nema ljubavi“, reći će bića koja nastanjuju ovu razinu pakla, ali i mnogi ljudi razočarani u ljubav. Nije istina – samo zato što se netko jednom ili više puta razočarao ne znači da ljubav ne postoji. Ona jest, sama po sebi i nije je moguće negirati. A ako želimo upravo to – negirati je, morat ćemo u takvo potiskivanje uložiti veliku količinu energije. Zato razine pakla nude razne oblike odvraćanja, distrakcije od činjenice da postoji ljubav. Ne, nema ljubavi, viče Satan i za uzvrat nudi „zabavu“, „igru“, nadmetanje, konflikte, prepucavanja, politiku, reality show, CSI i ostale nebuloze. Zanimljivo koliko je niži astral uspješan kad je o ljudima riječ – većina je upecana bez problema, ali misle da nisu, da su slobodno odabrali, odnosno da TV nudi odličnu „zabavu“. Stvarno, ne znam što bih bez leševa po kojima ozbiljnog izraza lica prekapaju forenzičari-manekeni, stvarno ne znam kako bih se zabavljao bez ispraznog glupiranja netalentiranih mediokriteta na Big Brotheru, ne znam kako bih se zabavljao bez da mi „zvijezde“ plešu… Moja je preporuka sljedeća – radije se seksajte nego da gledate TV. Puno je korisnije, zabavnije i kreativnije. A ako nemate s kim, imate prvi životni cilj na kojem trebate raditi.
09.06.2009. 11:45:00
Novi komentar
nužno
nužno