« Iza ogledala
objavljeno prije 9 godina i 9 mjeseci
KRIZNI INŽENJERING – BALON 3.

Ladder i spinn – velika otkrića internetske ere

Vi znate kako stvari stoje i regulirate početnu cijenu, kupci nemaju pojma što kupuju, a prije nego se okrenu njihov novac je vaš bonus

Ladder i spinn – velika otkrića internetske ere
Više o

Goldman Sachs

,

IPO

,

Wall Street

,

Robert Rubin

,

internet bubble

,

FED

,

laddering

,

spinn

,

Yahoo

,

Webvan

,

eToys

,

eBay

,

Bullshit.com

Šezdeset godina nakon '29. - Goldman ne samo da je preživio raspad tržišta koji je zbrisao većinu investitora koje je banka smuljala, nego je postao glavni financijski uslužni servis za najveće i najjače američke korporacije. Zahvaljujući Sidneyju Weinbergu, koji je od pomoćnika u odjelu za održavanje postao glavna osoba tvrtke, Goldman je postao pionir 'initial public offeringa' (IPO- prvi izlazak vrijednosnih papira na burzu), jedne od osnovnih i najunosnijih metoda kojom kompanije zgrću novac. Tijekom '70-ih i '80-ih Goldman nije bio monstrum s utjecajem na politiku kakav je danas, ali je bio u vrhu popisa tvrtki koje je pratila reputacija zapošljavanja najvećih 'talenata' Wall Streeta.

Uz to, začudo, banka je slovila i kao relativno etična i strpljiva u pogledu investicija koje omogućuju brzu zaradu - visoki dužnosnici prihvatili su mantru banke - pohlepa na duge staze. Jedan od bivših zaposlenika koji je Goldman napustio početkom '90-ih prisjeća se kako je banka "vraćala novac klijentima s kojima je ulazila u loše poslove ... a sve što smo radili bilo je po zakonima i propisima", a vodilo se računa i o tome da se lošim poslovima, uz dugoročnu pohlepu naravno, ne našteti tržištu.

Ali tada se nešto dogodilo. Teško je točno reći što, moguće da se radi o odlasku Roberta Rubina, koji je počtkom '90-ih bio supredsjedatelj, u administraciju Billa Clintona gdje je vodio Nacionalno ekonomsko vijeće, a kasnije postao i ministar financija. Američki mediji u tom su ga periodu, uz ostatak ekipe u Bijeloj kući, obožavali i oslikavali kao najpametniju osobu koja je kročila Zemljom, s Newtonom, Einsteinom, Mozartom i Kantom daleko iza leđa.

Rubin je bio prototip bankara iz Goldmana. Vjerojatno je rođen s odijelom od 4 tisuće dolara, imao je lice u stalno zamrznutoj pozi koja je na korak do izraza isprike jer je toliko pametniji od svih, a uz to je išla i emocionalna neutralnost dostojna Spocka koju je poremetiti mogao jedino užas spoznaje da u zrakoplovu mora sjesti u 2. razred. Nacija je razvila kliše prema kojem je sve što Rubin misli bilo dobro za ekonomiju, fenomen koji je vrhunac dosegao 1999. kada je sa svojim zamjenikom Larryjem Summersom i šefom Fed-a Alanom Greenspanom, izašao na naslovnici Timea pod naslovom 'The Committee To Save The World'. Ono što je Rubin u stvari 'mislio' bilo je da je američka ekonomija, a posebno financijska tržišta, pre-regulirana te da ih treba 'osloboditi'. Tijekom njegovog boravka u ministarstvu finacija Clintonova administracija napravila je seriju poteza koji su imali drastične poslijedice na globalnu ekonomiju, počevši s Rubinovim potpunim neuspjehom da kontrolira svoju bivšu firmu tijekom njezinog prvog grabljenja kratkoročnih profita.

Osnovna muljaža u vremenu interneta prilično je jednostavna za shvaćanje. Kompanije koje nisu bile na razini višoj od dobre ideje koja nekome padne na pamet uz drugi joint, uz pomoć IPO-a su plasirane na tržište, a sa svesrdnom medijskom podrškom i prodavane za multimilijunske iznose. Situacija je bila nalik na stavljanje mašnica na lubenice koje se bacaju s 50. kata dok Goldman istovremeno zaprima oklade o ishodu putem telefona. Pobjednici su bili samo oni koji su svoj novac pokupili i pobjegli prije nego je lubenica postala dio pločnika.

Sada je to jasno, ali ono što prosječni investitor u to vrijeme nije znao je da su banke promijenile pravila igre prikazujući ponude puno boljima nego su u stvarnosti bile. Taktika je bila dvostruka linija informacija o investicijama - igrači unutar banke znali su kako stvari realno stoje, a vanjski investitori pozvani su da u velikim brojevima love visoke cifre za koje su oni iznutra znali da su iracionalne. Iako je Goldmanova kasnija taktika bila kapitalizacija promjena u sustavu reguliranja, glavna inovacija nakon pojave interneta bila je napuštanje vlastitih standarda kontrole kvalitete.

"Od Velike depresije Wall Street se držao strogih smjernica u financijskom poslovanju kada se radilo o javnim ponudama", rekao je jedan prominentni menadžer investicijskih fondova. "Kompanija je morala poslovati najmanje pet godina i morala je dokazati uzastopnu profitabilnost kroz tri godine. No, Wall Street je te smjernice lagano bacio u smeće." A Goldman je bio tu i kompletirao posao svesrdnom potporom lošim dionicama. "Njihove analize govorile su kako Bullshit.com vrijedi 100 dolara po dionici."

Problem je bio u tome što investitorima nitko nije rekao da su pravila izmijenjena. "Svi iznutra su znali kako stvari stoje", potvrđuje bivši menadžer. "Bob Rubin definitivno je znao kakvi standardi vrijede u financijskom poslovanju jer se nisu mijenjali od '30-ih godina 20. stoljeća."

Jay Ritter, profesor sa floridskog sveučilišta koji se bavi IPO-ima, kaže kako su banke poput Goldmana itekako dobro znale da mnoge javne ponude koje su ispumpavali nikada neće ostvariti nikakvu zaradu. "Početkom osamdesetih većina financijaša je inzistirala na trogodišnjoj profitabilnosti. Onda je to palo na godinu dana, pa kvartal. Do vremena pojave 'internetskog balona' nisu više zahtijevali niti predviđenu profitabilnost."

Goldman je osporio promjenu standarda u vremenu pojave interneta, ali njihove vlastite statistike govore suprotno. Kao što je napravio s investicijskim fondovima tijekom '20-ih, Goldman je u 'internetskim godinama' počeo lagano, a završio mahnito. Nakon što je 1996., poslije početka tehnološkog booma, javno preuzeo slabo poznatu kompaniju slabih financija po imenu Yahoo!, Goldman je brzo postao kralj IPO-a internetske ere. Od 24 kompanije koje je javno preuzeo u 1997. trećina je gubila novac. Na vrhuncu tehnološkog booma 1999. preuzeo je 47 kompanija, uključujući 'mrtvorođene' poput Webvana i eToysa, investicijske ponude koje su po mnogoćemu ekvivalent Blue Ridgea i Shenandoaha. Iduće godine preuzeo je 18 kompanija u samo četiri mjeseca, a 14 od njih je u tom periodu gubilo novac. Kao glavni trgovac internetskim dionicama tijekom booma, Goldman je nudio mnogo 'nepostojanije' profite od svojih konkurenata: tijekom 1999. prosjek Goldmanovih IPO-a skočio je 281 posto iznad ponuđenih cijena, za razliku od primjerice Wall Streeta čiji je prosjek bio 181 posto.

Kako je Goldman postigao tako izvanredne rezultate? Jedan od odgovora je 'laddering' - fin izraz za manipulacije cijena dionica novih ponuda. Evo kako to funkcionira: recimo da ste Goldman Sachs, a Bullshit.com vam dođe s molbom da ga javno ponudite. Pristanete na uobičajene uvjete: vi ćete postaviti cijenu dionice i odrediti koliko će ih biti ponuđeno, a onda povedete direktora Bullshit.com-a na turnejicu kako bi svoju kompaniju fino predstavio naivnim investitorima. Sve u zamijenu za postotak, naravno (prosječno 6-7 posto prikupljenog iznosa). Onda obećate svojim najboljim klijentima pravo na popuste kod kupovine velikih komada IPO-a - recimo da je početna cijena dionica Bullshit.com-a 15 dolara, uz obećanje da će još dionica moći kupiti kada izađu na tržište. Taj naizgled jednostavan dogovor omogućava vam uvid u budućnost dotičnog IPO-a, nešto čega se 'obični' financijeri s otvorenog tržišta ne mogu domoći: znate da će vaši klijenti kupiti X dionica po cijeni od 15 dolara, a kasnije i Y dionica po cijeni od 20 ili 25 dolara što vam gotovo sigurno garantira da će cijena biti 25 dolara i više. Na taj je način Goldman mogao podići cijene kompanija, što je naravno predstavljalo finu zaradu - 6 posto od 500 milijuna dolara od IPO-a nije mali iznos.

Goldman je u brojnim slučajevima internetskih IPO-a bio na meti tužbi zbog 'ladderinga', od Webvana do NetZeroa. To je privuklo pažnju Nicholasa Maiera, menadžera fonda Cramer & Co. koji je tada vodio sada poznati iritantni TV brbljavac Jim Cramer, i sam Goldmanov 'diplomant'. Maier je SEC-u (Securities and Exchange Commission) rekao kako je tijekom rada za Cramera između 1996. i 1998. opetovano bio prisiljavan sudjelovati u 'ladderingu' koji se pojavljivao u poslovanju s Goldmanom.

"Goldman je, prema onome što sam vidio, bio najgora vrsta kriminalca", kaže Maier. "Totalno su prevarili 'bubble'. I to je bilo upravo onakvo ponašanje zbog kojega je došlo do kolapsa. Napumpali su dionice potpuno ilegalno, izmanipulirali ih, a na kraju je sve to kupio 'mali čovjek'." Goldman je 2005. pristao isplatiti 40 milijuna dolara zbog 'ladderinga' - mizerna kazna naspram ostvarenog profita. (Inače, iz Goldmana, koji naravno poriče ikakvu krivnju za optužbe u slučajevima koje je riješio nagodbama, nisu željeli odgovarati na pitanja za ovaj članak).

Još jedna metoda kojom se Goldman koristio tijekom internetskog booma bilo je 'spinnanje', javnosti bolje poznato kao podmićivanje. Investicijska banka bi direktorima novoponuđene tvrtke ponudila dionice po ekstra niskoj cijeni, u zamijenu za buduće vođenje financijskih transakcija. Banke bi početnu cijenu dionica postavili niže od realne, time osiguravajući da te jeftine dionice, koje su naravno bile 'razdijeljene' onima iznutra, brže postignu što veći rast i omoguće 'izabranima' fine profite tijekom prvog dana trgovine. Znači, umijesto da Bullshit.com izlijeće na tržište s dionicama po 20 dolara, banka bi direktoru Bullshit.com-a ponudila recimo milijun dionica po cijeni od 18 dolara u zamjenu za vođenje poslova - što drugim riječima znači da su budući dioničari od početka opljačkani jer je novac kojim je kompanija trebala poslovati sjeo na privatni račun njenog direktora.

U jednom slučaju Goldman je navodno dao posebnu multimilijunsku ponudu direktorici eBaya Meg Whitman, koja je kasnije zasjela u odbor Goldmana, u zamjenu za budući posao i-bankinga. Prema izvješćima House Financial Services Committeeja iz 2002., Goldman je 'posebne ponude' dao direktorima 21 kompanije koje je javno ponuđivao, a među njima su bili Jerry Yang iz Yahoo!-a i dva poznata zlikovca iz tog vremena financijskih skandala - Dennis Kozlowski iz Tyco-a i Ken Lay iz Enrona. Iz Goldmana su ljuto porekli optužbe uz izjavu kako se radi o "pretjeranom iskrivljavanju činjenica", a nedugo prije toga je isplatio 110 milijuna dolara nagodbom u sudskom procesu koji su protiv banke pokrenuli regulatori iz države New York. "Spinnanje IPO dionica nije bezazleno korporativno šepurenje", izjavio je tom prilikom državni odvjetnik Eliot Spitzer. "Naprotiv, to je bio integralni dio prijevarne sheme kojom se dolazilo do novih investicija i poslova."

Takvi postupci zajedno su internetski balon pretvorile u jednu od najvećih finacijskih katastrofa u povijesti. Samo na NASDAQ-u tada je izgubljeno 5 trilijuna (!) dolara. No, pravi problem nije bio novac koji su izgubili dioničari nego novac koji su bankari dobili kao nagradu za 'job well done'. Umijesto da Wall Street nauče lekciju o tome kako se baloni na kraju uvijek ispušu, internetska era je bankarima pokazala da je u periodu slobodnog protoka kapitala i tvrtki u javnom vlasništvu balone nevjerojatno lako prenapuhati, a individualni bonusi u stvari rastu s porastom iracionalnosti i manije.

Nigdje ta činjenica nije bila izraženija nego u Goldmanu. Između 1999. i 2002. banka je isplatila 28.5 milijardi dolara kompenzacija i doprinosa - to je oko 350 tisuća dolara po zaposleniku godišnje. Ti brojevi su vrlo važni jer je glavna ostavština internetskog booma ekonomski sustav koji velikim dijelom pogone grabanja za enormnim plaćama i bonusima koji su ostvarivi jedino u takvim balonima. Goldmanova mantra 'pohlepe na duge staze' rasplinula se u trenutku kada je bit igre postala pobrati novce prije nego ona lubenica opali u pločnik.

Tržište više nije bilo racionalnošću kontrolirano mjesto na kojem se može razviti realan, profitabilan posao, bilo je ogroman ocean 'tuđeg novca' u koji su bankari ulijevali enormne cifre ne pitajući za sredstva, a sve u manijakalnim pokušajima pretvaranja tog novca u svoje bonuse i isplate u što kraćem vremenu. Ako ste uz laddering i spinnanje obradili pedesetak internetskih IPO-a koji su propali kroz godinu dana, pa što? Do trena kad na scenu stupi SEC i napiše vam kaznu na 110 milijuna, megajahta koju ste kupili od bonusa stara je oko šest godina. Uz to, vi ste po svoj prilici već daleko od Goldmana, vodite ministarstvo finacija ili saveznu državu New Jersey (jedan od komičnijih trenutaka nedavnog američkog finacijskog kolapsa bio je kada je guverner New Jerseya, koji je bio direktor Goldmana od 1994. do 1999., a otišao s 320 milijona dolara vrijednim 'napumpanim' IPO dionicama, tijekom 2002. godine u javnosti tvrdio da nema pojma što je 'laddering').

Za banku koja je godišnje za plaće izdvajala 7 milijardi dolara, kazne od 110 milijuna koje su došle s pet godina zakašnjenja bile su šala, a ne zastrašivanje. Kada je internetski balon puknuo Goldman nije pokazao namjeru da reorganizira svoje nove, profitom pogonjene strategije. Umijesto toga potražili su novi balon, a uvelike zahvaljujući Rubinu, jedan je upravo čekao da ga se napumpa.

23.07.2009. 20:45:44
Novi komentar
nužno
nužno