« Život
objavljeno prije 2 mjeseca i 2 dana
PRIČA IZ ŽIVOTA

Prebrođena još jedna oluja

Na sve to, moje tijelo je čudno i bolno reagiralo, glava je bila priča za sebe, naprosto odvojena, kao da nisam bila jedna osoba

Kako pokrpati slomljeno srce?
Kako pokrpati slomljeno srce? (Arhiva)
Više o

priča iz života

,

Lily Laum

Što je oluja?

Meni je to stanje kada nisam svoja, kada sam neprekidno negdje dalje glavom a tijelom prisutna, tek toliko.

Meni je oluja i kada ne znam što ću prije od obveza pa ih smišljam kako sve posložiti i obaviti.

Meni je to niz posla koji mora biti gotov za kratko vrijeme.

....itd...itd...

...ali ima i oluja duha, oluja tijela, oluja bića...

A kada sve to prođe, kada uspijem savladati prepreke, kada posložim i obavim što moram i što se podrazumijeva, kada ostanem sama sa sobom, tada nastupa nirvana. Tada nastupa biti sama sa sobom i svojim mislima.

Eto, toliko sam prazne glave i bez osjećaja za bilo kim i čim, da se sada već, pomalo i plašim tog stanja. Ne želim nježnost, dodire, poljupce, zagrljaje, dal je to normalno?

Zeppelini i Stepenice u nebo, sasvim slučajno zasviralo, vratilo me u najgoru oluju oluja, vratilo mi sjećanja na neke dane i naravno, odmah se sjetim njega, neprospavanih noći čekanja, iščekivanja, neprekidnih patnji, boli... dugo je to trajalo, sad mogu reći, predugo.

Iščezli su njegovi osmjesi, grimase, lik izblijedio, a trebalo je proći puno vremena, a za sve to vrijeme trebalo je biti normalan za okolinu, nasmiješen, koncentriran, dok su misli i cijelo tijelo vibriralo za njim.

Samo njegov lik je lelujao iskrio, lebdio i pojavljivao se neprekidno. Svjesna sam da sam ga voljela više nego sebe, nisam to htjela, dogodilo se. Na sve to, moje tijelo je čudno i bolno reagiralo, glava je bila priča za sebe, naprosto odvojena, kao da nisam bila jedna osoba.

Nikada mi se to ranije nije događalo, nisam se imala kome obratiti za pomoć, za razumijevanje, nisam imala gdje pročitati, informirati se, kao bajka

...živjela sam dan za dan, sve je prolazilo kraj mene, bez boje, okusa, mirisa, nisam se osjećala niti bila svjesna sebe...

Dugo je to trajalo, dugo sam bila odvojena od sebe same. Sad samo mogu reći nikada više, ne ponovilo se. Gorko iskustvo je iza mene.

Zato bježim, izbjegavam svaki mogući kontakt koji bi mogao slično završiti. Za vlastiti mir, zdravlje sam samo odgovorna sebi, terapija je gledati sebe, lijek je ugađati sebi. Jer kad i ako se razboliš, nema pomoći i medikamenta koji uspješno liječi.

Prisjećam se pojedinih situacija unazad, ne želim proći niti jednu fazu ponovo, ne želim se buditi u suzama, niti zaspati mamurna od bola.

Nitko to nije zaslužio.

Nitko nema pravo na moje suze, uzdahe, nitko nema pravo na moju patnju. Uvijek je sve bilo u mojoj glavi, uvjeravala sam se da je prolazno, da mora proći, danima, mjesecima, godinama...i prošlo je.

Nisam odustajala od sebe, nisam se predala očaju, borila sam se kako sam znala i kako sam umjela, a to je rad, rad, do iscrpljivanja.

Fizički rad, psihički zamor brojkama i statistikama, nisam se predala apatiji, očajavanju, kukanju...dostojanstveno sam se nosila i podnosila samu sebe, vodila sam borbu u sebi, ne mogu reći dvostruki život, jer s jedne strane sam bila ranjena srna, prepuna bola i očajna a s druge strane nasmiješena djelatnica, ljubazna, nedokučiva, pedantna, vrijedna, uvijek obuzeta poslom.

A što sam sada?

Pokušavam odgonetnuti i pronaći smisao života koji slijedi. Oprezna sam i sve promatram iz više kuteva, znam samo da je najvažniji vlastiti mir, bez tereta, postajem bitna sama sebi. Sada sam samo usamljena osoba i ne predajem se, ne odustajem od života.

Sloboda nije samo riječ, nju tek kad doživiš znaš njeno puno značenje. Odbacila sam okove, usmjerila djecu da žive bez mene i mog svakodnevnog angažmana, povukla kapitalne i radikalne poteze, sada plaćam svu cijenu radom, ali smo svi nezavisni i možemo jedni bez drugih, a opet se podupiremo i pomažemo.

Sloboda je stvarno samo riječ za nemam što izgubiti, pravo je to Janis Joplin opjevala u dragoj mi pjesmi. Odrasla sam uz njene pjesme i svako desetljeće mi imaju drugo značenje.

Kako je dobro biti neopterećenih misli. Zato sam i odabrala poslove gdje mi drugi kažu što trebam raditi, za promjenu kad sam vodila vrijedne i odgovorne radove i poslove. Sloboda je i kad ne moraš skrivati što radiš, kad ponosno kažeš da radiš jednostavne poslove i u njima uživaš, jer dok pakuješ ili čistiš, svoj si i misli su samo tvoje. Svaki posao je častan i ne treba glumiti veličine. Treba biti skroman, ponosan i dostojanstven.

I da li mogu reći da sam sanjar? Ako je da, nisam jedini, sanjam o tome da mi je ugodno, mirno, kao da plovim morem, mirnim putem, da letim kao ptica nebom. Ne želim da ovo stanje prestane, bez stresova, samo rutina gdje sam sebe postavila na prvo mjesto, napokon.

Kad razmislim, koliki sam dug put prevalila do ove nirvane i smiraja, dosegla sam stabilnost. Plovim nadalje, samo neka mirna luka može biti moje utočište gdje ću biti slobodna. Nisam ju pronašla, plovim dalje...

Što sad mogu tebi reći, nakon toliko proteklog vremena?

Razmišljam i znam da nikad nisam bila u situaciji ti reći hvala što me voliš, hvala što si pažljiv, što si nježan...zapravo se nikad nisam tako osjećala, kad god sam te pogledala u oči, vidjela jesam iskre, vidjela sam nešto, nadala se da je ljubav, da je vjernost, da je bezuvjetnost, ali kako je vrijeme promicalo tako se tvoj žar gasio, a moja pitanja ostala bez odgovora.

I zato sad mogu reći, hvala ti što si me volio na svoj način, bio pažljiv, strpljiv, hvala ti na jedinstveno provedenom vremenu na unikatnom putu koji smo počeli graditi i nismo ga završili, svako se povukao u svoju ljušturu. Vrijeme nam je donijelo nove obveze, odvojilo nas, postali smo stranci. Sjetim te se često jer bezbroj sitnica koje život znače me tebi odvedu, mislima naravno, ali sada je to osmijeh samo i nastavljam gdje sam stala...

... recepta nema za biti svoj osim ne odustati od sebe ni u jednom trenutku...

Ako treba terapija, preporučujem najefikasniju. Zatvoriti se u svoja 4 zida, vrištati, plakati, urlati, grebati, udarati, pisati...ali vani, nikada!

Jer već za dan, dva, tri, kada prođe nalet jada, jeda, ne moramo se stidjeti svojih postupaka, sve je ostalo u naša 4 zida.

Toliko, o mojoj prebrođenoj oluji oluja.


Piše: Lily Laum
14.09.2018. 18:08:21
Novi komentar
nužno
nužno